U svijetu u kojem stres, tjeskoba i usamljenost sve češće pogađaju ljude svih dobnih skupina, terapeutski psi sve više dolaze u fokus kao dragocjeni pomagači u emocionalnom i mentalnom ozdravljenju. Oni nisu samo ljubimci – oni su obučeni suputnici koji svakodnevno unose mir, radost i osjećaj sigurnosti u živote mnogih.

Što su terapeutski psi?

Terapeutski psi su posebno odabrani i obučeni psi koji pomažu ljudima u različitim ustanovama poput bolnica, domova za starije, škola, rehabilitacijskih centara i ustanova za djecu s posebnim potrebama. Za razliku od službenih pasa vodiča koji pomažu osobama s invaliditetom, terapeutski psi nemaju pravno priznat pristup svim javnim prostorima, već djeluju uz dozvolu u sklopu različitih terapijskih programa.

Njihova glavna svrha je emocionalna potpora. Samim svojim prisustvom, kontaktom, maženjem i interakcijom s ljudima, terapeutski psi mogu smanjiti razinu stresa, olakšati simptome anksioznosti, potaknuti komunikaciju i pomoći u razvoju socijalnih vještina kod djece i odraslih. Njihov učinak potvrđuju brojna znanstvena istraživanja koja pokazuju da se u prisutnosti pasa snižava krvni tlak, usporava rad srca i povećava razina hormona sreće – oksitocina.

Kako izgleda dan jednog terapeutskoj psa?

Dan terapeutskoj psa može izgledati vrlo slično radnom danu čovjeka, ali s puno više maženja i osmijeha. Sve započinje ujutro kada se njihov vodič – najčešće stručna osoba poput psihologa, terapeuta ili posebno educiranog volontera – priprema za odlazak na mjesto gdje će se terapija provoditi.

Pas se uredno četka, provjerava se njegovo zdravlje i ponašanje jer samo fizički i mentalno spreman pas može sudjelovati u terapiji. Terapeutski psi moraju biti mirni, poslušni, tolerantni prema različitim zvukovima, pokretima i mirisima te nadasve strpljivi. Učenje komandi, socijalizacija i kontinuirana edukacija dio su njihove svakodnevne rutine.

Primjerice, ako je u planu posjet dječjoj bolnici, pas i njegov vodič dolaze u prostoriju gdje ih djeca već s nestrpljenjem očekuju. Tijekom 30 do 60 minuta djeca imaju priliku maziti psa, razgovarati s njim, hraniti ga poslasticama, pa čak i čitati mu priče. Terapeutski pas ne odgovara riječima, ali reagira pogledom, pokretom repa ili jednostavnim naslanjanjem glave u krilo – i to je dovoljno da dijete osjeti utjehu i sigurnost.

Nakon svake sesije, pas dobiva zasluženi odmor. Važno je napomenuti da terapeutski psi ne smiju biti preopterećeni. Njihovo zdravlje i dobrobit su prioritet, pa se svakodnevne sesije ograničavaju na dva do tri sata rada, uz obavezne pauze za šetnju, igru i hidrataciju.

Tko sve može imati terapeutski tim?

U Hrvatskoj djeluje nekoliko udruga i centara koji se bave edukacijom i certificiranjem terapeutski pasa, poput Centra za rehabilitaciju Silver i udruga poput Krila – terapija pomoću konja, koje su proširile djelatnost i na rad sa psima. Svaki tim čine pas i njegov vodič, a da bi postali licencirani, moraju proći specifičnu edukaciju, testove ponašanja i redovite veterinarske preglede.

Nisu sve pasmine prikladne za ovakvu vrstu rada. Idealni terapeutski psi su oni srednje veličine, mirne naravi, poput zlatnih retrivera, labradora i pudli, ali nije pravilo – svaki pas koji zadovolji kriterije može postati terapijski pas.

Više od životinje – pravi suputnik

Za kraj, važno je naglasiti da terapeutski pas nije "alat" već živo biće koje svojim karakterom, privrženošću i intuitivnim ponašanjem čini ono što ni lijekovi ni riječi ponekad ne mogu – donosi olakšanje, sreću i osjećaj povezanosti. Njegov radni dan možda ne traje osam sati, ali svaki trenutak proveden s njim vrijedi puno više – jer nije riječ samo o terapiji, nego o prijateljstvu koje liječi.

Jedan od onih kojima je terapeutski pas doslovno promijenio život je 38-godišnji Marko iz Zagreba, koji se nakon prometne nesreće borio s PTSP-om i teškom depresijom.

– Nakon nesreće nisam izlazio iz kuće mjesecima. Svaka buka, svaki glas me uznemiravao. Imao sam osjećaj da me nitko ne razumije. Na nagovor psihologinje uključio sam se u program terapije sa psima. Bio sam skeptičan. Pomislio sam – što mi pas može pomoći? A onda sam upoznao Lunu, retrivericu s velikim smeđim očima, ispričao je Marko.

Prva sesija protekla je u tišini. Luna je samo ležala kraj njega, bez pritiska, bez zahtjeva. Sljedeći put Marko ju je počeo maziti, treći put joj je pričao o svom danu, a već nakon mjesec dana više nije propuštao nijedan termin.

– Luna mi nije nudila rješenja, nije me ispitivala – samo je bila tu. I to je bilo dovoljno da ponovno počnem vjerovati u ljude, u sebe. Uz nju sam se prvi put nasmijao nakon dugo vremena. Danas živim normalnije, radim, ponovno vozim i volontiram u istoj udruzi koja mi je pomogla. Bez nje, tko zna gdje bih bio.

Markova priča samo je jedna od mnogih koje potvrđuju snagu i važnost terapeutski pasa. U očima onih koji su prošli kroz tamu, upravo su oni postali svjetlo na putu ozdravljenja.

Iskustvo iz doma za starije: “S njim se osjećam manje zaboravljeno”

U Domu za starije osobe u Rijeci, terapeutski pas Max – crni labrador s neodoljivom njuškom – redoviti je gost svake srijede. Njegov dolazak najavljuje se danima unaprijed, a korisnici doma s osmijehom ga dočekuju već na vratima. Među njima je i 84-godišnja gospođa Anđa, nekadašnja učiteljica, koja priznaje da joj je upravo Max vratio “nešto što su godine odnijele”.

– Ovdje dani znaju biti dugi, svi smo prošli svoje, a obitelj dolazi kad može. Kad Max uđe u sobu, kao da se sve promijeni. Nije važno boli li me danas kuk ili jesam li sama. On sjedne pokraj mene, položi glavu na koljena i gleda me kao da me poznaje cijeli život, priča gospođa Anđa.

Kaže da joj prisutnost psa budi uspomene – na djetinjstvo, na psa kojeg je imala s pokojnim suprugom, na obiteljske izlete. No, ono što joj najviše znači, kaže, jest osjećaj da je “netko sretan što je tu s njom”.

– Ne govori ništa, ali njegov pogled, to kako se nasloni na mene, sve mi kaže. S njim se ne osjećam zaboravljeno. I kad ode, još satima sam vedrija i osjećam se kao da sam opet dio nečeg važnog, dodaje tiho.

Upraviteljica doma ističe kako su nakon uvođenja terapijskih posjeta primijetili smanjenje anksioznosti, manje simptoma depresije i čak poboljšanje apetita kod nekih korisnika.

Ove priče jasno pokazuju koliko terapeutski psi mogu značiti starijim osobama koje su često izolirane, usamljene ili pogođene gubitkom – oni ne donose samo utjehu, već i prisjećanje, veselje i osjećaj pripadnosti.

• Mjesto:
• Županija: